Mučilo me nepripadanje. U Zagrebu, gde sam rođena, nikada nisam bila dovoljno Hrvatica. U Srbiji, gde sam se doselila, nikada nisam bila dovoljno Srpkinja. U Evropi sam možda nedovoljno Evropljanka, ali sam zato Balkanka, pa bar nikoga nije briga da li sam Srpkinja ili Hrvatica jer je to, nekome tamo, ama baš isti k*rac. Sa druge strane, dok sam u Evropi sa istoka, u Aziji sam sa zapada, iako me ono što je meni zapad verovatno nikada ne bi prihvatilo kao sebi ravnu, kao ni ono što je meni istok. Pošto život ima smisao za humor, dvocifren broj seldbi odveo me je u gotovo sve krajeve Srbije – osim na istok. Bila sam Beograđanka, Užičanka, Kragujevčanka, Kraljevčanka – a nisam bila ništa od toga. Vojvođanska sela su me naučila da volim miris zemlje nakon oluje koja se vidi kilometrima. Zapadna Srbija mi je pokazala koje se trave privijaju na rane, a kojim bobicama mogu da te ubijem. Znala sam gde se čekaju vile i šta znači kad ti neko učini. Meni je u ovom životu učinjeno nepripadanje. Umesto korenja, usađena mi je želja za odlascima.
***
Nakon predugog i mučnog putovanja sa bezbroj komplikacija, sletela sam u Indiju. Bilo je veče 1. marta 2018. godine, dan pre Holi festivala. Imala sam 28 godina, 9 meseci i 9 dana. Ulice su gorele. Demonica Holika simbolično je spaljena na lomači u svakom sokaku, a dobro je, kao i svake godine na ovaj dan, pobedilo zlo. Statua Hanumana pratila nas je oko kružnog toka 33m visokim plamenim pogledom. Prigušeno mumlanje bubnjeva jačalo je svakim otvaranjem prozora taksija: vozač bi nešto viknuo i prosjaci bi se nevoljno odlepili sa stakala. Svako zaustavljanje na putu do bekpekerskog naselja Paharganj izgledalo je gotovo identično – auto bi se nakratko napunio dimom i vriskom koja turpija džetlagovani mozak, ali bi me taksista vrlo brzo poštedeo muka, odvrćući klimu na max i ne dozvoljavajući nikome da smara. U hotel sam stigla posle ponoći. Iako restoran poodavno nije radio, pristali su da me nahrane. Jelo se na krovu, tik pored neonskog znaka koji je ispisivao ime hotela: Godwin. God Win. Jedan od konobara spavao je tu na podu. Buka proslave sada je bila samo eho. Do te mere nisam pripadala nijednom trenutku koji sam proživela tog dana da se nešto u meni prelomilo, baš tu, na toj terasi, dok mi je vetar gurao kosu u klokotavu smesu koja se dimila iz šerpe. Umočila sam garlic naan u butter chicken i lišena svake drame jednostavno pomislila: Mogla bih i na ovo da se naviknem.
***
Biografija:
Rodila sam se pretposlednjeg utorka u maju 1989. godine. U horoskopu sam blizanac, u podznaku strelac, a ono treće mi je jarac. Masterirala sam na Zidnom slikarstvu i čak dva puta bila među hiljadu najboljih studenata u Srbiji, što je, ispostavilo se, potpuno nebitno kad shvatiš da ipak ne želiš da se baviš svojim poslom. Namestilo se da sam brzo nakon fakulteta dobila priliku da putujem jako daleko za male pare i tada sam spoznala najveću istinu na svetu: mrčajevački slavuj Miroslav Ilić sve vreme je bio u pravu. Život definitivno nije jedna žena. Ništa u životu nije jedno, osim života samog. O putovanjima sam počela da pišem u nadi da ću ih objasniti. Sebi. Bila mi je potrebna distanca, promena uloge od onog ko doživljava do onog ko o doživljajima čita, kako bih shvatila šta mi se jebeno dešava, zašto se sve u meni menja i za koji kurac mi je sve to trebalo.
Posledice toga vidite na ovom blogu jer terapija nije jeftina.
Kad sam bila mala želela sam da budem Lepa Brena u onom spotu kad se sve vreme okreće drugačije našminkana i kostimirana. Kad sam malo porasla slušala sam pank i htela da budem kartograf. Onda sam ozbiljno isplanirala da budem pilot, ali nismo imali pare za to. I tada sam slušala pank. Prvi putopis napisala sam u osnovnoj školi – o safariju u Keniji. Niti sam bila u Keniji, niti je bilo ikakvih izgleda za to. Boga pitaj odakle mi i reč safari, ali OK. Jednom sam za geografiju pisala esej o japanskim torii kapijama i jednom o šrilančanskim ribarima. Čim to pamtim već 20 i kusur godina, znači da je bilo bitno. Kao i pank.
U avionu uvek slušam Champagne Supernova od Oasisa, iako inače ne slušam Oasis.
Samo se jednom namestilo da mi je ta pesma bila u slušalicama kad se avion nije srušio u peščanoj oluji i to je to.
Da sam striptizeta zvala bih se Bubi Torando.
Ako bi to ime bilo zauzeto, bila bih Žiška Superiška.
Volim slanu karamelu i čips sa sirćetom
i imala sam nervni slom na tri kontinenta.
U Keniji još uvek nisam bila.
Ako vam zatrebam, daleko bilo, pišite na danijela@pricesaistoka.com .